Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Brak mi je sačuvao tajanstveni poziv

Nikad ni pomislila nisam da će mi se dogoditi ovo što želim da vam ispričam. Tačnije, verovala sam da neverstva u mom braku ne može biti, jer smo se venčali iz ljubavi, voleli smo se iskreno i o svemu smo Zoran i zajedno odlučivali. Ali ne kaže se zalud; nikad ne reci nikad.

A sve je počelo bezazleno, bez bilo kakvog nagoveštaja velike bure u našem odnosu.

– Ljubinka, dušo, odoh, napet sam kao struna. Jedva čekam da potpišemo taj ugovor pa da mirnije spavam – nameštajući kravatu ispred ogledala, pričao je moj Zoran.

– Nemojte me čekati na ručku, biću srećan ako stignem do večere, danas dolaze oni stranci, pa ću verovatno s njima na čardu. Poljubi decu – nisam stigla ništa da mu kažem, čak ni da mu poželim treću, jer je Zoran u trku zatvorio vrata za sobom. Uskoro sam čula brujanje njegovog automobila ispred garaže i zvuk motora koji se polako udaljavao.

Još jedno jutro u porodici Božić počelo je na uobičajeni način.

Duboko sam uzdahnula.

Naizgled srećna porodica

Dok sam sebi kuvala kafu, a deci pripremala doručak, razmišljala som o našoj rutini, gotovo istovetnim danima, koji su se vukli jedan za drugim. Nije mi bilo nimalo važno da li je ponedeljak ili petak, jer mi je sve bilo isto. Po svim životnim pravilima trebalo bi da sam srećna i zadovoljna žena, udata, situirana, s dvoje divne dece, koji su pritom odlčni đaci, ali nisam se tako osećala. Čanilo mi se da sam samo domaćica, koja redovno ispraća i dočekuje svoje najmilije, kuva, čisti, sprema… osećala sam se kao slučajni prolaznik, bez značaja i uticaja. Verovatno ne bih naišla na razumevanje da sam se bilo kome požalila ali, jednostavno, nisam bila zadovoljna životom. Naš narod kože: “Ne daj Bože gore’ pa sam to i sama počesto izgovarala kad bi me ophrvale crne misli. To me je donekle tešilo. Ali kad sam kao devojka zamišljala svoj budući bračni život, on nipošto nije izgledao ovako. Naravno, to su bili romantični snovi naivne devojke, a ovo je život.

Svejedno, moji i Zoran ovi planovi u vezi s budućnošću uveliko su se razlikovali od ovoga što smo ostvarili. Naša ljubav počela je burno, još u prvim brucoškim danima, i jačala je u naredne četiri godine. Bili smo vredni studenti iz provincije, osrednjeg imovnog stanja, uvek “kratki” s novcem, ali smo se nekako dovijali. To su, izgleda, bili najbezbrižniji dani naših života. Oboje smo studirali ekonomiju, zajedno smo učili i polagali ispite. Podjednako smo bili uspešni i oboje smo u roku diplomirali.

A onda smo se vratili u svoj gradić, zaposlili u lokalnim firmama i pripremali teren za zajednički život. Malo je reći da smo jedva čekali da se venčamo. Svi oko nas znali su koliko se volimo i mnogima smo bili uzor.

Uskoro smo se venčali. Teško sam podnosila trudnoću, a još sam se teže porodila. Dugo sam bila na bolovanju, prvo zbog očuvanja trudnoće, a posle na porodiljskom. Naravno, Zoran je radio i, kao vredan i pametan stručnjak, brzo je napredovao. Posle porodiljskog praktično sam se vratila na početnički posao u računovodstvo. Nešto kasnije ponovo sam zatrudnela. Opet isti problemi u trudnoći i opet dvogodišnja pauza.

Deca su, hvala Bogu, lepo napredovala i rasla, što se ne bi moglo reći za moju karijeru. U međuvremenu, u moju službu uvedena je kompjuterska obrada podataka i, dok sam se u svemu tome snašla, prošao je moj voz za napredovanje. Mlađi kolega zaseo je na šefovsko mesto i od prvog dana bila sam mu trn u oku. Govorkalo se da je ženomrzac, ali to mi nije bila nikakva uteha. Svačija se greška mogla tolerisati, a moja je odmah iznošena na poslovni savet. Gubila sam i ono malo samopouzdanja. Tome u prilog nisu išla ni moja česta odsustvovanja s posla jer, kao u inat, zaredale su neke dosadne dečje bolesti. Zato nije nikakvo čudo što sam uskoro proglašena tehnološkim viškom i poslata na neizvesno čekanje. I baš sam se načekala…

Stanje u firmi bilo je takvo da nije išlo nabolje, pa je moje čekanje postalo uzaludno. Na sreću, moj Zoran je za to vreme lepo napredovao. O njemu se govorilo kao o mladom i perspektivnom stručnjaku, a što je najvažnije, uhvatio se u “kolo”. Tako se u žargonu govorilo za grupicu odabranih koji su kružili na rukovodećim mestima podupirući jedni druge i pomažući se međusobno da ostanu u tom elitnom krugu. Naravno, ući u “kolo” nije bilo lako i sve je imalo svoju cenu. A cena je biti na raspolaganju u svakom momentu i na svakom mestu, u svakoj situaciji, svim odabranim prijateljima. To je podrazumevalo duga odsustva od kuće, sastanke formalne i neformalne prirode, na kojima se mnogo toga završavalo.

Moj muž je uvek govorio da se svi poslovi završavaju u kafani. Nažalost, tako je uobičajeno na ovim prostorima. Znala sam to i trudila sam se da ne pravim probleme u vezi s njegovim sve češćim i dužim izbivanjima iz kuće. Samo ja znam koliko mi je bilo teško da sama odgajam decu.

U isto vreme gradili smo novu kuću. Brinula sam o svemu, od nabavke materijala do pregovora s majstorima i nadgledanja radova. Odvozila sam decu u vrtić i školu, negovala sam ih i vodila lekaru kad su pobolevali, učila s njima i bila im u svemu i otac i majka. Zoran je često umeo da ode od kuće i pre nego što se deca probude, a vraćao se kasno noću kad su oni već odavno spavali.

I tako danima.

Nažalost, retki su bili čak i vikendi koje smo provodili zajedno. Otkad je Zoran postao komercijalni direktor, često je vikendom odlazio na takozvane poslovne ekskurzije, u lov ili ribolov, ili je bio neophodan na nekoj manifestaciji, gde se presecala vrpca… Za tu njihovu grupu večno aktivnih direktora i političara u narodu je kružio posprdni naziv “jagnjeće i praseće brigade”.

Bezimeni glas preko telefona

Međutim, uz meze ide i piće ili je možda obrnuto? U svakom slučaju, moj muž, iako po godinama mlad, već se pretvarao u sredovečnog čoveka s povećim stomakom a, bogami, i s podočnjacima zahvaljujući uživanju u vinu. Molila sam ga da malo pripazi na to šta i koliko jede i pije, jer bi se to moglo odraziti na njegovo zdravlje, na što je uglavnom izvervirano odgovarao:

– Pobogu, ženo, ne misliš valjda da ću u društvu jesti šargarepu i piti mineralnu? Znaš li ti da se ugovori potpisuju samo posle odgovarajuće količine hrane i pića, pogotovo pića. Zašto se ti brineš? Sedi lepo u kući i uživaj kad ti je Bog dao!

Treba li da spomenem kako se ovakav način života mog muža odražavao na naš ljubavni život? Naravno, gotovo je potpuno zamro. Nije mi bilo lako, ali sam zarad mira u kući ćutala. Ipak, često sam razmišljala o tome zašto Zoran ne želi da vodimo ljubav. Uvek je bio dobar i nežan ljubavnik, i sjajno smo se dopunjavali. Sada je, u retkim intimnim trenucima, tako mi se činilo, odrađivao bračne dužnosti. Često sam pomišljala da me vara, ali odbacivala sam takve misli kao najgore zle slutnje pravdajući ga stalnom premorenošću.

Dok sam tako razmišljala tog jutra, još uvek nisam znala kakva se oluja nadvila nad naš, naizgled, miran porodični život.

Upravo sam oblačila jaknu i spremala se da pođem po decu u školu kad se oglasila zvonjava telefona.

– Gospođa Ljubinka? – javio se grub, dubok muški glas.

– Ja sam, izvolite – nervozno i užurbano odgovorih.

– Gospođo Ljubinka, znate li gde je trenutno vaš muž? – mumlao je nepoznati muškarac.

Obuzela me je panika. Pomislih na automobil, smrskan negde u jarku, a moj Zoran… Možda je ovo policajac, koji me po službenoj dužnosti obaveštava da se dogodila nesreća? U ogledalu sam videla svoj jezivo bledi lik. Pomislila sam da ću se onesvestiti.

– Čoveče, recite mi, gde je moj muž? – gotovo sam vrisnula.

– Smirite se, gospođo – brundao je neznanac. – Ništa mu se loše ne dešava u krevetu s ljubavnicom. Ako mu nije bilo loše prethodnih meseci, nije ni sad, a vi najzad treba da saznate istinu.

– Halo, ko ste vi?! Imate li hrabrosti da se predstavite kad ovako grozno lažete, prokleti bili! – urlala sam u slušalicu.

S druge strane začu se smeh i “klik”.

Veza je bila prekinuta, a ja sam se tresla od muke. Mahinalno sam okrenula Zoranov broj u kancelariji i javila se, kao i obično, njegova sekretarica Bojana.

– Dobar dan, Bojana, mogu li da razgovaram s mužem? – mirno, koliko sam mogla, upitala sam je. Mislila sam, ako se sad ne javi na telefon, poludeću, oči ću mu iskopati, razvešću se!

– Naravno, gospođo Ljubinka, sačekajte da prebacim vezu – mirno mi je odgovorila sekretarica.

Nekoliko trenutaka kasnije čula sam Zoranov veseli glas.

– Halo, dušo, kako si? Baš lepo što se ponekad setiš da me pozoveš na posao. Je li sve u redu?

– Ma sve je kako treba, nego pošla sam po decu u školu, pa da proverim kad ćeš doći kući. Učinilo mi se da si jutros bio preterano zabrinut i da si spomenuo nešto o kasnijem dolasku kući, ali te nisam najbolje razumela – slagah, pa i sebe iznenadih.

– Ti si moja duša, o svemu brineš. Dobro sam, ne brini, znaš koliko sam zbog posla bio napet, valjda će sve biti u redu. Rekao sam ti za onaj poslovni ručak danas, ne znam kad ću stići kući. Ko zna koliko će biti sati – cvrkutao je Zoran, a ja sam poželela sebe da ošamarim.

Budalo naivna!, rekoh sebi kad smo završili razgovor. Zar si mogla poverovati nekom anonimnom luđaku? Zar se tako gradi poverenje u braku? A moj siroti Zoran radi i za mene i za decu. Besnela sam na sebe čitavog dana. Naravno, o tome mužu ni reč nisam rekla, jer sam se, zapravo, stidela. Život se nastavio uobičajenim tokom. Međutim, desetak dana posle prvog, usledeo je drugi poziv nepoznatog muškarca. Prvo je malo poćutao, a progovorio je kad sam htela da spustim slušalicu.

– Gospođo Ljubinka, izgleda da mi prvi put niste poverovali kad sam vas prijateljski upozorio na podnevnu zabavu vašeg muža? Da znate, i sad je na istom mestu, s istom osobom, a vi razmislite o tome kako će to uticati na vaš brak.

– Prokletniče, zašto mi ovo radiš? Zar nemaš drugog posla nego da izmišljaš laži o poštenim ljudima? – uzvratila sam besno.

– Ne lažem, gospođo, možete proveriti ako želite. U kuću izvesne osobe vaš je muž ušao pre petnaest minuta, još uvek je tamo, nazovite ga i pitajte gde provodi vreme – mirno mi je uzvratio.

– Nemam ja šta da proveravam! Prošlog puta nasela sam na tvoju laž i proverila sam. Sad se gorko kajem! Samo da znaš da je moj muž u tom momentu bio u svojoj kancelariji – pobedonosno izgovorih.

S druge strane čuo se smeh.

– O, kako ste vi, gospođo Ljubinka, naivni! Očito je da se ne razumete u domete današnje tehnologije. Niste čuli za preusmerene pozive? Zvali ste muževljevu kancelariju, a njegova verna sekretarica, zapravo, saučesnica, preusmerila je vaš poziv na njegov mobilni i mužić vam se lepo javio, gologuz, iz kreveta svoje ljubavnice. Ha, ha, ha, tehnologija u službi kurvara – čovek se smejao, a ja sam, ošamućena, spustila slušalicu.

Zar je to istina? Kako je to moguće?

Morala sam nešto da preduzmem

Tačno je da sam, zatvorena u četiri zida, malo znala o modernim komunikacijama, jedva da sam umela da napišem i pročitam poruku na mobilnom, a moj Zoran je svaki čas menjao najmodernije modele mobilnih telefona. Znala sam da je to potrebno za njegov posao, ali možda je ovo što sam upravo čula zaista moguće. Odmah nazvah prijateljicu, koja je
radila u pošti, da se bolje informišem.

I ona se nasmejala mojoj neupućenosti.

Naravno, kad sam čula da je moguće preusmeravanje poziva, noge su mi se odsekle. Možda je manijak zaista u pravu!

Već sutradan otišla sam u poštu, u prijateljičinu kancelariju.

Pitanja su navirala u mojoj glavi i setih se da još nešto upitam: kako da saznam ko me zove.

– Vrlo jednostavno – začas su me uputili u obične tajne telekomunikacije, koje je odavno trebalo da znam.

Već narednog dana imala sam novi telefonski aparat s identifikacijom dolaznog poziva. Trebalo je samo da čekam. Treperila sam od želje da ga pronađem i da mi bednik u oči izgovori sve te laži. Naravno, Zoranu ništa nisam rekla, ali sam ipak malo duže s njim popričala o njegovim dnevnim aktivnostima. Ispočetka se trudio da strpljivo odgovara na moja pitanja, a onda je pobesneo i rekao da ga bar kod kuće poštedim priče o poslu. Ućutala sam, ali sam, za svaki slučaj, aktivirala žensko šesto čulo koje sam dotad zanemarivala. A tom čulu ne promiče, na primer, dašak ženskog parfema na muževljevom sakou, koji obično smrdi na dim i alkoholna isparenja. Ispod kragne na crnom kaputu pronašla sam zalutalu dugu plavu vlas. Zoranova sigurno nije, jer je i ono malo kose što mu je ostalo bilo kratko i crno. U unutrašnjem džepu kaputa pronađoh papirić ispisan nekakvim šiframa, ali to, nažalost, nisam uspela da dešifrujem.

Odlučih da zasad ništa ne spominjem mužu. Polako su mi se slagale kockice u glavi i bila sam besna kao ris. Ali čekala sam čvršće dokaze.

Dva dana kasnije opet mi je zazvonio telefon oko podneva. Na displeju novog aparata videla sam broj pozivaoca, nije mi bio poznat. Ha, to bi mogao da bude moj manijak. Javih se.

– Gospođo Ljubinka – bio je to on. – Vi baš nikako da me poslušate i da mi poverujete. On je i sad kod nje, duboko je zabrazdio, a to nije dobro ni za vas ni za vašu porodicu. Pitajte muža gde je bio ako sebi mislite dobro.

Posle tog kratkog upozorenja prekinuo je vezu.

Ali imala sam broj njegovog telefona i za tili čas saznala sam ime i adresu svog manijaka.

Nisam ga poznavala.

Ali odlučila sam da ga odmah upoznam…

Brzo sam pronašla adresu, koju sam dobila preko veze. Ne znam kako sam se do tamo dovezla. Noge su mi se tresle, a ruke su mi bile hladnije od leda. Pozvonila sam čekajući da mi neko odgovori.

Vrata su se uz škripu otvorila i preda mnom je stajao čovek srednjih godina, zapuštenog izgleda, odeven u traljavu flanelsku košulju i donji deo ofucane trenerke.

Jad i beda, pomislih.

Ćutke se zagledao u mene, a onda je širom otvorio vrata pozvavši me rukom da uđem. Malo sam se snebivala, ali znala sam da sad nema uzmicanja.

Kad sam se obrela u bedno nameštenoj sobi, sela sam na neudobni kauč, i tek je tada nepoznati čovek progovorio. Da, to je taj glas, nema sumnje.

Kako istina boli!

– Pronašli ste me, gospođo Ljubinka. Nije vam dugo trebalo, pametna ste žena. Neka ste došli, sad će mi biti lakše. Oprostite što vam se odmah nisam predstavio, ali vama to ništa ne bi značilo, možda su vas moji anonimni pozivi više zaintrigirali nego da sam odmah otvorio karte. Hoću da znate da sam dobronameran, nisam lažov niti želim da razorim bilo čiji brak. Dovoljno je što sam svoj uništio. Ime mi znate, ostalo je tužna priča. Donedavno sam bio normalan, oženjen čovek na položaju, imao sam decu kojom sam se ponosio. Imao sam, jednom rečju, život. A pogledajte gde sam sad! Sad sam niko i ništa. Uništen, odbačen, ucveljeni alkoholičar… Sve je počelo kad sam bio na vrhuncu poslovnog uspeha. Da, bio sam i ja u čuvenom “kolu”, imao sam moć i novac. Radio sam dobro, ali sam pio i bančio. A onda se pojavila Katja. Niotkuda! Ruskinja, zaostala iz neke uobičajene ture “ruskog mesa”, oprostite na izrazu, ali tako nazivaju prostitutke s Istoka. Radila je kao konobarica u našoj čardi. Zgodna i slobodnog ponašanja, ali mudra da odabere žrtvu, uskoro je postala najpopularnija i najpoželjnija u našem muškom društvu. Smatrao sam sebe srećnikom kad me je odabrala za svog “ljubavnika”, kako mi je tepala. Bio sam na sedmom nebu. Ta žena ume i radi sve ono što muškarac može samo da poželi. Ali to košta. Nisam žalio novac za poklone. Međutim, ona je tražila sve više preteći mi da će potražiti novog “ljubavnika”. Davao sam, zaduživao se, na kraju sam i novu kuću stavio pod hipoteku. Žena i deca ništa nisu znali. Sve se otkrilo kad je banka došla po svoje… Moja porodica ostala je u trenu bez krova nad glavom. Istina o mojoj ljubavnoj vezi pogodila je podjednako i ženu i decu. Nisu hteli više da čuju za mene. Usledio je razvod. Posle toga počeo sam sve više da pijem, posao je trpeo i na kraju sam završio u prevremenoj penziji. Ne moram da vam kažem da me je Katja odbacila čim sam se uvalio u probleme. Našla je novu žrtvu, pa još jednu. I sve nas je na isti način upropastila. Sad je vaš muž njen novi zalogaj. U međuvremenu, postala je vlasnica te čarđe i motela na auto-putu. Oprostite mi, draga gospođo, ali zaista sam morao sve da vam kažem. Spašavajte muža iz njenih kandži, ne pitajte za cenu – čovek me je dobronamerno posavetovao. Dok je ispijao svoj treći konjak, upitah ga:

– Oprostite, a šta vi imate od toga što ste me upozorili na to šta se dešava?

– Hoćete iskren odgovor? – čovek je polako podigao glavu. – Ako uspete da odvojite muža od nje, možda ima nade da joj se opet približim. Jer ja je, proklet da sam, još uvek volim.

Ustala sam i, kao gromom pogođena onim što sam upravo čula, ne časeći ni časa, otišla sam pravo u Zoranovu firmu.

I kao što sam očekivala, tamo ga nisam zatekla.

Učinilo mi se da moj automobil sam okreće prema čuvenoj čardi. Zavrtelo mi se u glavi kad sam ispred tog lokala ugledala muževljevo vozilo.

Bilo je rano popodne, pa u restoranu nije bilo mnogo gostiju. Muža nisam odmah ugledala. Primetih separe u uglu restorana, odvojen teškom plišanom zavesom i uputih se tamo. Odškrinuh zavesu i ugledah mog Zorana i golišavu plavušu u njegovom krilu. To je, dakle, Katja. Mirno, kao da mi je sam Bog pomogao, priđoh njihovom stolu i, dok se moj muž snašao, polomila sam stolicu o njegova leđa. Ruskinja je vrištala dozivajući pomoć. Prekasno, jer sam je tukla svom snagom koja je izvirala iz zaliha adrenalina pokrenutog nakupljenim besom. Ostatke stolice lomila sam o njeno razgolićeno telo. Krajičkom oka videla sam svog muža kako se krvave glave sabija u ugao. Ostavih izbezumljenu Ruskinju svu u modricama i krvavim podlivima, pa se obruših na kukavicu od svog muža. Tukla sam ga i nogama i rukama, i na kraju sam ga kao dete povukla za kragnu.

Gurala sam ga pred sobom do parkinga i naterala da uđe sa mnom u automobil. Presedeo je ceo put do kuće skupljen na sedištu, kao hrpa nesreće.

Pred kućom sam ga praktično izvukla i uterala unutra, jer je znatiželjni komšiluk već počeo da zaviruje u naše dvorište. Uskoro je trebalo da se vrate deca iz škole i nisam smela dopustiti da vide mene i svog oca u takvom stanju. Oterah muža na sprat u kupatilo da se upristoji, i zapretih mu da ne izlazi na oči deci.

Potom se osvežih i na brzinu presvukoh.

Očekivala sam da policija dođe na naša vrata i da me odvede zato što sam napala muževljevu ljubavnicu, ali niko nije došao ni tad ni kasnije.

Prokletnica je valjda shvatila da je bolje da ne meša policiju, jer bi, umesto pravde, isterala na videlo svoje mutne poslove.

A moj Zoran…

Još uvek trpi kaznu.

Ne pada mi na pamet da ga oteram niti da tražim razvod. Biće on dobar, ipak sam na vreme reagovala. Više ne pije, sve poslove završava u radno vreme, a vikende provodi sa mnom i s decom. Čini mi se da tek sad shvata da ima porodicu. S vremenom će valjda postati pravi otac i muž, pa makar ispao iz “kola”.